Sajt nastaje poluautomatski: AI prikuplja akte i predlaže ocene, a tim ljudi ih pregledava. Nije prošao pravni pregled: sadržaj uzmite sa rezervom; sugestije i ispravke šaljite na kontakt@tehnickavlada.rs
Tehnička vlada

← Svi akti · Pravda, uprava

Nizak mašinska ocena, nije pregledano

ODLUKA Evropskog suda za ljudska prava po predstavci broj 33538/17, Draškić protiv Srbije

Pravosuđe

Ovaj akt još nije pregledao čovek. Nivo je procenjen mašinski prema pravilima i ne predstavlja naš stav.

Šta možete da uradite

Vrsta akta još nije određena. Pogledajte katalog akcija.

Link vodi na sadržaj broja, gde je akt naveden pod tačkom 51. Pun tekst na tom portalu traži pretplatu.

Ključni podaci

Oblast
Pravda, državna uprava, lokalna samouprava
Vrsta dokumenta
Uredba, pravilnik, odluka
Datum
23.10.2026.objave

Tekst akta

Prepisano iz „Službenog glasnika RS“ latinicom. Merodavan je tekst objavljen u „Službenom glasniku“.

ODLUKA Evropskog suda za ljudska prava po predstavci broj 33538/17, Draškić protiv SrbijeSlužbeni glasnik RS 101/2026, tačka 51 · original

TREĆE ODELJENJE

ODLUKA

Predstavka broj 33538/17Miodrag DRAŠKIĆprotiv Srbije

Evropski sud za ljudska prava (Treće odeljenje), na zasedanju Odbora 8. septembra 2026. godine u sastavu:

Peeter Roosma, predsednik,

Úna Ní Raifeartaigh,

Mateja Đurović, sudije,

i Olga Chernishova, zamenica sekretara Odeljenja,

Imajući u vidu:

predstavku (broj 33538/17) protiv Republike Srbije koju je 22. aprila 2017. godine, prema članu 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: „Konvencija”), Sudu podneo državljanin Srbije, gospodin Miodrag Draškić (u daljem tekstu: „podnosilac”), rođen 1972. godine i koji živi u Vršcu, a koga je zastupao gospodin D. Todorović, advokat iz Pančeva;

odluku da se o predstavci obavesti Vlada Republike Srbije (u daljem tekstu: „Vlada”), koju je zastupala njena zastupnica, gospođa Z. Jadrijević Mladar;

Zapažanja strana u sporu;

Nakon većanja, odlučuje kako sledi:

OKOLNOSTI PREDMETA

1. Predstavka se odnosi na neujednačenu sudsku praksu u vezi sa odbijanjem zahteva policijskih službenika za isplatu naknada za neisplaćene dodatke na platu po osnovu rada tokom državnih praznika, noćnog rada i prekovremenog rada („rad van redovnog radnog vremena”). Sud se već bavio sličnim pitanjem u predmetu Šabanović i dr. protiv Srbije (broj 39819/16 i četiri druge predstavke, od 7. oktobra 2025. godine).

2. Od juna 2013. godine pa nadalje, domaći sudovi su istovremeno usvajali i odbijali zahteve koje su podnele mnoge kolege podnosioca (ibid., st. 96. i 97.). Sudovi su različito tumačili član 147. st. 1. i 3. Zakona o policiji, birajući različite uporedive prilikom procene da li su koeficijenti zarade tužilaca uvećani po osnovu rada van redovnog radnog vremena, što je dovelo do donošenja protivrečnih odluka u činjenično istovetnim predmetima (ibid., stav 101.). Uviđajući potrebu za ujednačavanjem sudske prakse nižih sudova, Vrhovni sud je 10. novembra 2015. godine usvojio pravni stav koji služi kao smernica. U pravnom stavu je navedeno da „uporedivi zaposleni” mora biti ovlašćeni službenik, a ne nameštenik, koji ima isti stepen obrazovanja kao podnosilac zahteva, ali koji nije radio van redovnog radnog vremena (ibid., st. 52–54.). Nakon toga, primenom navedenog metoda, nižestepeni sudovi su usvojili zahteve slične onima koje je podneo podnosilac. U slučajevima kada su nastavili da odlučuju suprotno pravnom shvatanju, Vrhovni sud je ili poništavao osporene odluke i nalagao ponovno suđenje, ili preinačavao odluke apelacionog suda nakon posebne revizije (ibid., stav 104.).

3. Poput podnosilaca predstavke u predmetu Šabanović i dr., podnosilac u predmetnom slučaju je bio policijski službenik sa statusom ovlašćenog policijskog službenika u smislu Zakona o policiji iz 2005. godine (ibid., stav 35.), koji je pred Osnovnim sudom u Pančevu podneo zahtev za naknadu štete protiv države. Njegov zahtev je odbijen jer je sud uporedio njegove koeficijente zarade sa koeficijentima civilnih službenika (nameštenika) koji nisu radili van redovnog radnog vremena. Apelacioni sud u Beogradu je 22. juna 2015. godine potvrdio tu presudu. Tužbe koje su podneli podnosioci predstavki u predmetu Šabanović i dr. su takođe odbijene iz istih razloga (ibid., st. 7, 9, 10, 12. i 15.).

4. Podnosilac je izjavio Ustavnom sudu ustavnu žalbu, tvrdivši da su niži sudovi pogrešno primenili relevantne odredbe Zakona o policiji. On se takođe prituživao na neujednačenost domaće sudske prakse.

5. Pozivajući se na svoju prethodnu odluku Už-3827/2012 od 12. decembra 2012. godine, i konstatujući da su se podnosioci žalbe u tom predmetu pozivali na poređenje sa slučajevima u kojima su zahtevi za naknadu štete usvojeni po drugim osnovama, Ustavni sud je 8. decembra 2016. godine odbio ustavnu žalbu podnosioca kao neosnovanu (videti predmet Šabanović i dr., citiran gore, st. 62–64, u kojima je ovo obrazloženje detaljnije izloženo).

6. Pozivajući se na čl. 6. i 13. Konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, podnosilac se prituživao da su domaći sudovi proizvoljno tumačili i primenjivali materijalno pravo prilikom odbijanja njegovog zahteva, kao i da je njihova sudska praksa bila neujednačena. Dalje se žalio da je obrazloženje odluke Ustavnog suda od 8. decembra 2016. godine bilo neadekvatno.

OCENA SUDA

A. Navodna povreda člana 6. stav 1. Konvencije

1. Neujednačena sudska praksa

7. Obaveštenje o ovoj pritužbi je dostavljeno Vladi u skladu sa čl. 6. i 13. Konvencije. Međutim, imajući u vidu suštinu pritužbe podnosioca i relevantan kontekst, Sud, kao gospodar karakterizacije koja se u pravu daje činjenicama predmeta o kome odlučuje (videti Radomilja i dr. protiv Hrvatske [VV], br. 37685/10 i 22768/12, st. 114. i 126, od 20. marta 2018. godine), smatra prikladnim da ispita ovu pritužbu samo sa stanovišta člana 6. (videti Šabanović i dr., citiran gore, stav 67.).

8. Vlada je iznela identičan prigovor u pogledu neiscrpljivanja domaćih pravnih lekova kao u predmetu Šabanović i dr., tvrdeći da podnosilac nije izjavio reviziju protiv drugostepene odluke kojom je njegov zahtev odbijen (ibid., stav 68.). Sud ne smatra neophodnim da ispita ovaj prigovor, s obzirom na to da je predstavka u svakom slučaju nedopuštena iz sledećih razloga.

9. Relevantna načela u vezi sa navodnim povredama člana 6. stav 1. Konvencije u pogledu neujednačene prakse domaćih sudova su navedena u predmetima Nejdet Şahin i Perihan Şahin protiv Turske ([VV], broj 13279/05, st. 49–58, od 20. oktobra 2011. godine), Grko-katolička parohija Lupeni i dr. protiv Rumunije ([VV], broj 76943/11, stav 116, od 29. novembra 2016. godine) i Šabanović i dr. (citiran gore, st. 87–88.).

10. Tužbeni zahtev podnosioca u predmetnom slučaju je odbijen 22. juna 2015. godine, na osnovu poređenja koeficijenata njegove zarade sa koeficijentima drugih nameštenika. Sud je već primetio da su tokom istog perioda domaći sudovi usvajali tužbene zahteve kolega podnosilaca predstavki, poredeći njihove koeficijente zarade sa koeficijentima drugih ovlašćenih policijskih službenika, što je dovelo do „dubokih i dugotrajnih razlika” u sudskoj praksi domaćih apelacionih sudova (videti predmet Šabanović i dr., citiran gore, st. 90–91. i st. 99–101.). Ove nedoslednosti su na kraju usklađene pravnim stavom Vrhovnog suda od 10. novembra 2015. godine (ibid., stav 107.). Stoga su domaći organi uskladili sudsku praksu u razumno kratkom roku (ibid., stav 112.).

11. Podnosilac u predmetnom slučaju se nalazio u situaciji identičnoj onoj koja je razmatrana u predmetu Šabanović i dr. Imajući u vidu zaključak Suda u tom predmetu da se nalazi domaćih sudova i njihovo tumačenje relevantnog prava ne mogu smatrati proizvoljnim niti očigledno nerazumnim (ibid., st. 114–115.), činjenica da je odluka o zahtevu podnosioca doneta pre nego što je Vrhovni sud izdao smernice za postupanje u svim sličnim predmetima, te stoga isti nije razmatran u skladu sa tim smernicama, sȃma po sebi nije dovoljna da predstavlja povredu načela pravne sigurnosti (ibid., stav 113.).

2. Obrazloženje odluke Ustavnog suda

12. Kada je reč o pritužbi podnosioca koja se odnosi na obrazloženje odluke Ustavnog suda od 8. decembra 2016. godine, Sud, na osnovu materijala iz spisa predmeta, a naročito imajući u vidu dokaze o neujednačenoj sudskoj praksi koje je podnosilac izneo u svojoj ustavnoj žalbi, utvrđuje da je ta pritužba nepotkrepljena i da je Ustavni sud pružio relevantne i dovoljne razloge za svoju odluku.

13. Shodno tome, ove pritužbe su očigledno neosnovane, te se moraju odbaciti u skladu sa članom 35. st. 3. (a) i 4. Konvencije.

B. Navodna povreda člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju

14. Sud je već razmatrao pritužbe zasnovane na članu 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, identične onima koje je izneo podnosilac, i proglasio ih ratione materiae nespojivim sa tom odredbom Konvencije (ibid., st. 120–122.). Sud ne vidi bilo kakav osnov za donošenje drugačijeg zaključka u predmetnom slučaju.

15. Iz svega navedenog sledi da je predmetna pritužba nedopuštena prema članu 35. stav 3. (a) Konvencije kao ratione materiae nespojiva sa odredbama Konvencije i Protokolima uz nju, te se mora odbaciti u skladu sa članom 35. stav 4. Konvencije.

IZ OVIH RAZLOGA, SUD, JEDNOGLASNO,

Proglašava predstavku nedopuštenom.

Sastavljeno na engleskom jeziku i prosleđeno u pisanom obliku 1. oktobra 2026. godine.

Olga Chernishova

Zamenica Sekretara

Peeter Roosma

Predsednik

THIRD SECTION

DECISION

Application no. 33538/17Miodrag DRAŠKIĆagainst Serbia

The European Court of Human Rights (Third Section), sitting on 8 September 2026 as a Committee composed of:

Peeter Roosma, President,

Úna Ní Raifeartaigh,

Mateja Đurović, judges,

and Olga Chernishova, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 33538/17) against the Republic of Serbia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) on 22 April 2017 by a Serbian national, Mr Miodrag Draškić (“the applicant”), who was born in 1972 and lives in Vršac, and was represented by Mr D. Todorović, a lawyer practising in Pančevo;

the decision to give notice of the application to the Serbian Government (“the Government”), represented by their Agent, Ms Z. Jadrijević Mladar;

the parties’ observations;

Having deliberated, decides as follows:

SUBJECT MATTER OF THE CASE

1. The application concerns divergent case-law concerning the dismissal of police officers’ compensation claims for unpaid salary supplements in respect of work on public holidays, night work and overtime (“work during unsociable hours”). The Court has already dealt with a similar issue in Šabanović and Others v. Serbia (nos. 39819/16 and 4 others, 7 October 2025).

2. From June 2013 onwards, the domestic courts simultaneously upheld and dismissed claims lodged by many colleagues of the applicant (ibid., §§ 96 and 97). The courts interpreted Article 147 §§ 1 and 3 of the Police Act differently, choosing different comparator employees when assessing whether the claimants’ salary coefficients had been increased in respect of work during unsociable hours, leading to conflicting decisions in factually identical claims (ibid., § 101). Finding the need to harmonise the case-law of the lower courts, the Supreme Court adopted a guiding legal opinion on 10 November 2015. The legal opinion stated that a “comparable worker” had to be an authorised officer, rather than a civilian officer, who had the same level of education as a claimant but did not work during unsociable hours (ibid., §§ 52-54). Subsequently, by applying that method, the lower courts allowed claims similar to those of the applicant. Where they continued to rule contrary to the legal opinion, the Supreme Court either quashed the impugned decisions and ordered a retrial or reversed the appellate decisions following an appeal on points of law (ibid., § 104).

3. Like the applicants in Šabanović and Others, the applicant in the present case was a police officer with the status of authorised police officer, within the meaning of the Police Act 2005 (ibid., § 35), who lodged a compensation claim against the State with the Pančevo Court of First Instance. His claim was dismissed because the court compared his salary coefficients with those of civilian officers who had not worked during unsociable hours. On 22 June 2015 the Belgrade Court of Appeal upheld that judgment. The claims lodged by the applicants in Šabanović and Others were also dismissed on the same grounds (ibid., §§ 7, 9, 10, 12 and 15).

4. The applicant lodged a constitutional appeal with the Constitutional Court, arguing that the lower courts had incorrectly applied the relevant provisions of the Police Act. He further complained of divergence in the domestic case-law.

5. Referring to its previous decision, no. Už-3827/2012 of 12 December 2012, and finding that the appellants in that case had relied on a comparison with cases in which compensation claims had been upheld on different grounds, on 8 December 2016 the Constitutional Court dismissed as unfounded the applicant’s constitutional appeal (see Šabanović and Others, cited above, §§ 62–64, in which this reasoning was presented in more detail).

6. Relying on Articles 6 and 13 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, the applicant complained that the domestic courts had arbitrarily interpreted and applied the substantive law when dismissing his claim and that their case-law had been inconsistent. He further complained that the reasoning of the Constitutional Court’s decision of 8 December 2016 had been inadequate.

THE COURT’S ASSESSMENT

A. Alleged violation of Article 6 § 1 of the Convention

1. Inconsistent case-law

7. Notice of this complaint was given to the Government under Articles 6 and 13 of the Convention. Having regard to the substance of the applicant’s complaint and the relevant context, however, the Court, which is the master of the characterisation to be given in law to the facts of any case before it (see Radomilja and Others v. Croatia [GC], nos. 37685/10 and 22768/12, §§ 114 and 126, 20 March 2018), finds it appropriate to examine this complaint from the standpoint of Article 6 alone (see Šabanović and Others, cited above, § 67).

8. The Government raised an identical objection of non-exhaustion of domestic remedies as that in Šabanović and Others, arguing that the applicant had failed to lodge an appeal on points of law against the second-instance decision dismissing his claim (ibid., § 68). The Court does not find it necessary to examine this objection, as the application is in any event inadmissible for the following reasons.

9. The relevant principles regarding alleged violations of Article 6 § 1 of the Convention on account of divergent domestic case-law are summarised in Nejdet Şahin and Perihan Şahin v. Turkey ([GC], no. 13279/05, §§ 49–58, 20 October 2011), Lupeni Greek Catholic Parish and Others v. Romania ([GC], no. 76943/11, § 116, 29 November 2016) and Šabanović and Others (cited above, §§ 87–88).

10. The applicant’s claim in the present case was dismissed on 22 June 2015 on the basis of a comparison between his salary coefficients and those of other civilian police officers. The Court has already observed that, during that same period, the domestic courts had allowed claims lodged by the applicants’ fellow officers by comparing their salary coefficients with those of other authorised police officers, which had amounted to “profound and long-standing differences” in the case-law of the domestic courts of appeal (see Šabanović and Others, cited above, §§ 90–91 and 99–101). Those inconsistencies were eventually harmonised by a legal opinion of the Supreme Court on 10 November 2015 (ibid., § 107). The domestic authorities therefore harmonised the case-law within a reasonably short period of time (ibid., § 112).

11. The applicant in the present case was in a situation identical to that examined in Šabanović and Others. Having regard to the Court’s conclusion in that case that the domestic courts’ findings and interpretation of the relevant law could not be considered arbitrary or manifestly unreasonable (ibid., §§ 114-15), the fact that the applicant’s claim was determined before the Supreme Court had issued guidelines for dealing with all similar cases, and was therefore not examined in line with those guidelines, is not in itself sufficient to amount to a breach of the principle of legal certainty (ibid., § 113).

2. Reasoning of the Constitutional Court’s decision

12. As regards the applicant’s complaint concerning the reasoning of the Constitutional Court’s decision of 8 December 2016, the Court finds, on the basis of the materials in the case file, and having particular regard to the evidence of divergent case-law submitted by the applicant in his constitutional appeal, that this complaint is unsubstantiated and that the Constitutional Court gave relevant and sufficient reasons for its decision.

13. Accordingly, these complaints are manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

B. Alleged violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention

14. The Court has already examined complaints under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention identical to those raised by the applicant and declared them incompatible ratione materiae with that provision of the Convention (ibid., §§ 120–22). The Court discerns no basis for reaching a different conclusion in the present case.

15. It follows that this complaint is inadmissible under Article 35 § 3 (a) of the Convention as being incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention and the protocols thereto and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 thereof.

For these reasons, the Court, unanimously,

Declares the application inadmissible.

Done in English and notified in writing on 1 October 2026.

Olga Chernishova

Deputy Registrar

Peeter Roosma

President

Kako smo ocenili (rizik: 5 od 100)

Ocena je dobijena mašinski prema pravilima iz metodologije. Metodologija.

Nadležnostda li akt sme da se donese u tehničkom mandatu 5 od 30 Vezivanje budućnostitrajanje, vrednost, nepovratnost 0 od 30 Procedurarok, objava, plan, period posle izbora 0 od 25 Korisnikpodaci iz registara 0 od 15
Povezani akti (8)

Izvor: pravno-informacioni-sistem.rs · Sl. glasnik 101/2026 Arhivirane kopije: 2.11.2026. U popisu od 2.11.2026.