Sajt nastaje poluautomatski: AI prikuplja akte i predlaže ocene, a tim ljudi ih pregledava. Nije prošao pravni pregled: sadržaj uzmite sa rezervom; sugestije i ispravke šaljite na kontakt@tehnickavlada.rs
Tehnička vlada

← Svi akti · Pravda, uprava

Nizak mašinska ocena, nije pregledano

ODLUKA Evropskog suda za ljudska prava po predstavci broj 34789/23, Punda protiv Srbije

Pravosuđe

posle izbora

Ovaj akt još nije pregledao čovek. Nivo je procenjen mašinski prema pravilima i ne predstavlja naš stav.

Šta možete da uradite

Vrsta akta još nije određena. Pogledajte katalog akcija.

Link vodi na sadržaj broja, gde je akt naveden pod tačkom 78. Pun tekst na tom portalu traži pretplatu.

Ključni podaci

Oblast
Pravda, državna uprava, lokalna samouprava
Vrsta dokumenta
Uredba, pravilnik, odluka
Datum
28.10.2026.objave

Tekst akta

Prepisano iz „Službenog glasnika RS“ latinicom. Merodavan je tekst objavljen u „Službenom glasniku“.

ODLUKA Evropskog suda za ljudska prava po predstavci broj 34789/23, Punda protiv SrbijeSlužbeni glasnik RS 103/2026, tačka 78 · original

TREĆE ODELJENJE

ODLUKA

Predstavka broj 34789/23Jasmina PUNDAprotiv Srbije

Evropski sud za ljudska prava (Treće odeljenje), na zasedanju Odbora 8. septembra 2026. godine u sastavu:

Peeter Roosma, predsednik,

Úna Ní Raifeartaigh,

Mateja Đurović, sudije,

i Olga Chernishova, zamenica sekretara Odeljenja,

Imajući u vidu:

predstavku (broj 34789/23) protiv Republike Srbije koju je 12. septembra 2023. godine, prema članu 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: „Konvencija”), Sudu podnela državljanka Srbije, gospođa Jasmina Punda (u daljem tekstu: „podnositeljka”), rođena 1969. godine i koja živi u Smederevu, a koju je zastupala gospođa T. Vasović, advokat iz istog grada;

odluku da se o pritužbi u vezi sa članom 4. Protokola broj 7 uz Konvenciju obavesti Vlada Srbije (u daljem tekstu: „Vlada”), koju zastupa njena zastupnica, gospođa Z. Jadrijević Mladar, i da se ostatak predstavke proglasi nedopuštenim;

Zapažanja strana u sporu;

odluku da odbaci prigovor Vlade na razmatranje predstavke od strane Veća;

Nakon većanja, odlučuje kako sledi:

OKOLNOSTI PREDMETA

1. Predmetna predstavka se odnosi na navodnu povredu načela ne bis in idem.

2. Podnositeljka i izvesni N.P. su uhapšeni 2. oktobra 2012. godine od strane policije u Smederevu, na obali reke Dunav. U trenutku hapšenja, kod njih je pronađeno oko 5.000 litara dizel-goriva za koje nisu mogli da pruže bilo kakvu dokumentaciju o poreklu ili načinu na koji su isto nabavili.

3. Policijska uprava u Smederevu je 5. oktobra 2012. godine podnela krivičnu prijavu Osnovnom javnom tužilaštvu u Smederevu (u daljem tekstu: „javni tužilac”) protiv podnositeljke i N.P., zbog sumnje na izvršenje krivičnog dela nedozvoljena trgovina iz člana 243. Krivičnog zakonika Republike Srbije. Prema navodima iz krivične prijave, podnositeljka i N.P. su kupili gorivo od plovila koje se kretalo Dunavom, sa namerom da isto preprodaju po višoj ceni, i to bez neophodnog odobrenja. Istog dana, javni tužilac je istražnom sudiji Suda u Smederevu uputio predlog za preduzimanje određenih istražnih radnji, odnosno da ispita podnositeljku i naloži veštačenje u vezi sa oduzetim gorivom.

4. Javni tužilac je 21. novembra 2012. godine zatražio od Poreske uprave informaciju o tome da li je protiv podnositeljke pokrenut prekršajni postupak, te da, ukoliko jeste, dostavi kopiju zahteva.

5. Dana 25. juna 2013. godine, istražni sudija je saslušao podnositeljku u prisustvu njenog advokata, a istog dana veštak je dostavio svoj nalaz istražnom sudiji.

6. Javni tužilac je 18. jula 2013. godine odbacio krivičnu prijavu protiv podnositeljke i N.P. zbog odsustva osnova sumnje da su učinili krivično delo. Konkretno, javni tužilac je naveo da se sa sigurnošću nije moglo utvrditi da je dizel-gorivo kupljeno radi preprodaje, a ne za ličnu upotrebu, odnosno za grejanje kuće podnositeljke.

7. Poreska uprava je 10. februara 2015. godine zatražila od javnog tužioca informacije o statusu krivičnog postupka pokrenutog protiv podnositeljke i N.P., a naročito o tome da li je taj postupak i dalje u toku.

8. Poreska uprava je 20. aprila 2015. godine zatražila od Prekršajnog suda u Smederevu pokretanje postupka zbog carinskog prekršaja protiv podnositeljke i N.P., zbog posedovanja dizel-goriva za koje nije plaćena carina, čime je prekršen član 297. Carinskog zakona Republike Srbije.

9. Javni tužilac je 6. oktobra 2015. godine obavestio Prekršajni sud da je krivična prijava protiv podnositeljke, u vezi sa događajima od 2. oktobra 2012. godine, odbačena (videti stav 6 gore).

10. Prekršajni sud u Smederevu je 7. maja 2018. godine oglasio podnositeljku i N.P. odgovornima za prekršaj i izrekao svakom od njih novčanu kaznu u iznosu od 339.500 dinara (što je u tom trenutku odgovaralo iznosu od oko 2.875 evra). Takođe je naložio i oduzimanje goriva.

11. Prekršajni Apelacioni sud je 30. avgusta 2018. godine potvrdio presudu prvostepenog suda.

12. Podnositeljka je 7. oktobra 2018. godine podnela ustavnu žalbu, pritužujući se, između ostalog, na povredu prava da joj se ne sudi dva puta u istoj stvari.

13. Ustavni sud je dana 19. maja 2023. godine odbacio ustavnu žalbu podnositeljke.

14. Podnositeljka se kasnije prituživala Sudu da joj je suđeno i da je osuđena u prekršajnom postupku nakon što je već oslobođena za isto delo u krivičnom postupku, čime je prekršeno načelo ne bis in idem iz člana 4. Protokola broj 7 uz Konvenciju.

OCENA SUDA

15. Vlada je tvrdila da je predstavka očigledno neosnovana. Ona je osporavala postojanje elementa idem, tvrdeći da se krivični postupak i prekršajni postupak odnose na različita dela, uprkos tome što su isti proizašli iz iste činjenične osnove. Dalje je tvrdila da, s obzirom na to da je javni tužilac odbacio krivičnu prijavu, krivični postupak nije rezultirao utvrđivanjem krivice podnositeljke, te da ona nije bila oslobođena optužbe, osuđena niti kažnjena. Na kraju, Vlada je iznela stav da su Poreska uprava i javni tužilac delovali koordinisano, pri čemu je svako od njih, pre pokretanja postupka, proverio da li se pred drugim organom vodi postupak protiv podnositeljke, te da, shodno tome, nije došlo do dupliranja postupaka (bis), već su ta dva postupka bila komplementarna (videti st. 4, 7.. i 9. gore).

16. Podnositeljka je osporila prigovore Vlade i ostala pri svojim navodima. Ona je tvrdila da je javni tužilac, nakon prijema krivične prijave od strane policije, mogao istu odmah da odbaci. Umesto toga, tokom prvog postupka, ona je bila lišena slobode i ispitana zajedno sa saoptuženim, dok su istovremeno sačinjeni nalaz veštaka i policijski izveštaj. Ove istražne radnje je sproveo istražni sudija u skladu sa Zakonikom o krivičnom postupku Republike Srbije koji je bio na snazi u predmetno vreme, a kojim su takve radnje u krivičnim predmetima poveravane istražnom sudiji, čime je postupku dat sudski karakter. Nakon temeljne istrage koju je sproveo istražni sudija, javni tužilac je odbacio krivičnu prijavu, što je odluka koja je, u suštini, imala dejstvo oslobađajuće presude. Podnositeljka je dalje navela da bi, da postupak nije obustavljen, neizbežno usledila oslobađajuća presuda.

17. Sud ne smatra neophodnim da ispita prigovore Vlade jer je predstavka u svakom slučaju nedopuštena iz razloga koji su navedeni u nastavku.

18. Opšta načela koja se odnose na pravo da se lice ne goni i ne kažnjava dvaput za isto delo su sažeta u predmetu Mihalache protiv Rumunije ([VV], broj 54012/10, st. 81–116, od 8. jula 2019. godine).

19. Sud ponavlja da član 4. Protokola broj 7 ima za cilj da zabrani ponavljanje krivičnih postupaka koji su pravnosnažno okončani. U tom pogledu, Sud je dosledno zauzimao stav da obustava krivičnog postupka od strane tužioca ne predstavlja ni osuđujuću niti oslobađajuću presudu, te da se, shodno tome, član 4. Protokola broj 7 ne primenjuje u takvim okolnostima (ibid. stav 96, i predmeti citirani u njoj; videti takođe pregled sudske prakse Suda o ovom pitanju u Odluci o zahtevu za davanje savetodavnog mišljenja prema Protokolu broj 16 u vezi sa tumačenjem člana 4. Protokola broj 7 uz Konvenciju, zahtev broj P16-2023-002, Vrhovni sud Estonije, st. 22–29, od 19. februara 2024. godine). Nasuprot tome, samo u specifičnim i suštinski drugačijim okolnostima, poput onih u predmetu Mihalache (citiranom gore) u kojem je tužilac obustavio postupak i pritom istovremeno izrekao sankciju kažnjivog i odvraćajućeg karaktera, Sud je utvrdio da takva odluka suštinski predstavlja „osudu” u smislu te odredbe. U navedenom predmetu, Sud je naglasio da takva odluka nije predstavljala puku obustavu postupka, te u tom slučaju član 4. Protokola broj 7 ne bi bio primenjiv (videti Mihalache, citiran gore, st. 99–101.).

20. U predmetnom slučaju, Sud smatra da javni tužilac odbacivanjem krivične prijave nije utvrdio krivičnu odgovornost podnositeljke. Tačno je da je, na zahtev tužioca, istražni sudija saslušao podnositeljku i da su pribavljeni dodatni dokazi. Međutim, sȃma činjenica da je istražni sudija, na zahtev javnog tužioca, sproveo određene istražne radnje ne znači, suprotno navodima podnositeljke, da je ona oslobođena optužbi nakon što je sud utvrdio njenu krivičnu odgovornost. Činjenica da je navedene radnje preduzeo istražni sudija, a ne javni tužilac, odražava domaći sistem krivičnog postupka koji je bio na snazi u relevantnom periodu, a prema kojem je istraga bila u nadležnosti istražnog sudije, a ne tužioca, što je sistem koji je u međuvremenu reformisan. U svakom slučaju, istražni sudija nije zaključio da nema dovoljno osnova za pokretanje krivičnog postupka, već je tu odluku doneo javni tužilac. Na kraju, za razliku od situacije u predmetu Mihalache, Sud dalje konstatuje da u predmetnom slučaju tužilac nije izrekao nikakvu sankciju.

21. U svetlu prethodno navedenog, Sud smatra da je odluka javnog tužioca predstavljala puku obustavu postupka. Iz toga proizlazi da predmetni slučaj spada u okvir ustaljene sudske prakse prema kojoj se član 4. Protokola broj 7 uz Konvenciju ne primenjuje u takvim okolnostima.

22. U skladu sa tim, predmetna predstavka je nedopuštena kao ratione materiae nespojiva sa odredbama Konvencije, te se mora odbaciti u skladu sa članom 35. st. 3(a) i 4. Konvencije.

IZ OVIH RAZLOGA, SUD, JEDNOGLASNO,

Proglašava predstavku nedopuštenom.

Sastavljeno na engleskom jeziku i prosleđeno u pisanom obliku 1. oktobra 2026. godine.

Olga Chernishova

Zamenica Sekretara

Peeter Roosma

Predsednik

THIRD SECTION

DECISION

Application no. 34789/23Jasmina PUNDAagainst Serbia

The European Court of Human Rights (Third Section), sitting on 8 September 2026 as a Committee composed of:

Peeter Roosma, President,

Úna Ní Raifeartaigh,

Mateja Đurović, judges,

and Olga Chernishova, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 34789/23) against Serbia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) on 12 September 2023 by a Serbian national, Ms Jasmina Punda (“the applicant”), who was born in 1969 and lives in Smederevo, and was represented by Ms T. Vasović, a lawyer practising in the same city;

the decision to give notice of the complaint concerning Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention to the Serbian Government (“the Government”), represented by their Agent, Ms Z. Jadrijević Mladar, and to declare the remainder of the application inadmissible;

the parties’ observations;

the decision to dismiss the Government’s objection to the examination of the application by a Committee;

Having deliberated, decides as follows:

SUBJECT MATTER OF THE CASE

1. This application concerns an alleged violation of the ne bis in idem principle.

2. On 2 October 2012 the applicant and a certain N.P. were arrested by the police in Smederevo on the banks of the Danube. At the time of their arrest, they were found to be in possession of some 5,000 litres of diesel fuel, for which they could not provide any documentation concerning its origin or how it had been acquired.

3. On 5 October 2012 the Smederevo police department lodged a criminal complaint with the Smederevo public prosecutor’s office (“the public prosecutor”) against the applicant and N.P., on suspicion of illegal trade, a criminal offence under Article 243 of the Serbian Criminal Code. According to the complaint, the applicant and N.P. had purchased the fuel from a vessel navigating the Danube River with the intention of reselling it at a higher price, all without the necessary authorisation. On the same day, the public prosecutor requested that the investigating judge (istražni sudija) of the Smederevo Court carry out certain investigative steps (predlog za preduzimanje određenih istražnih radnji), namely to question the applicant and commission an expert report regarding the seized fuel.

4. On 21 November 2012 the public prosecutor sought information from the Customs Administration (Poreska uprava) on whether it had initiated minor-offence proceedings against the applicant and, if so, to submit a copy of the request.

5. On 25 June 2013 the applicant was questioned by the investigating judge in the presence of her attorney and, on the same date, the expert submitted his report to the investigating judge.

6. On 18 July 2013 the public prosecutor dismissed the criminal complaint against the applicant and N.P. on account of an absence of reasonable suspicion that they had committed a criminal offence. Specifically, the public prosecutor stated that it could not be established beyond doubt that the diesel fuel had been purchased with the intention of reselling it and not for personal use to provide heating for the applicant’s house.

7. On 10 February 2015 the Customs Administration sought information from the public prosecutor as to the status of the criminal proceedings against the applicant and N.P., in particular whether those proceedings were still pending.

8. On 20 April 2015 the Customs Administration requested that the Smederevo Minor Offences Court initiate proceedings for a customs offence against the applicant and N.P. for possessing diesel fuel on which customs duty had not been paid, in violation of the Article 297 of the Serbian Customs Law.

9. On 6 October 2015 the public prosecutor informed the Minor Offences Court that the criminal complaint against the applicant in respect of the events of 2 October 2012 had been dismissed (see paragraph 6 above).

10. On 7 May 2018 the Smederevo Minor Offences Court found the applicant and N.P. guilty of a minor offence and imposed on each of them a fine of 339,500 Serbian dinars (equivalent to about 2,875 euros at the material time). It also ordered the confiscation of the fuel.

11. On 30 August 2018 the Minor Offences Court of Appeals upheld the first-instance court’s judgment.

12. On 7 October 2018 the applicant lodged a constitutional appeal, complaining, among other things, of the violation of her right not to be tried twice.

13. On 19 May 2023 the Constitutional Court dismissed the applicant’s constitutional appeal.

14. The applicant subsequently complained before the Court that she had been tried and convicted in minor-offence proceedings after already being acquitted of the same offence in criminal proceedings, in violation of the ne bis in idem principle under Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention.

THE COURT’S ASSESSMENT

15. The Government submitted that the application was manifestly ill-founded. They disputed the existence of the idem element, arguing that the criminal proceedings and minor-offence proceedings had concerned distinct offences, notwithstanding that they had arisen from the same factual background. They further argued that, as the public prosecutor had dismissed the criminal complaint, the criminal proceedings had not resulted in a determination of the applicant’s guilt and that she had not been acquitted, convicted or punished. Lastly, they submitted that the Customs Administration and the public prosecutor had acted in a coordinated manner, each having verified, prior to instituting proceedings, whether proceedings had been pending against the applicant before the other authority and that, accordingly, there had been no duplication of proceedings (bis), but rather that the two sets of proceedings had been complementary (see paragraphs 4, 7 and 9 above).

16. The applicant contested the Government’s objections and maintained her complaints. She argued that on receiving the criminal complaint from the police, the public prosecutor could have dismissed it immediately. Instead, during the first set of proceedings, she had been deprived of her liberty and questioned alongside her co-accused, while an expert report had been produced and a police report obtained. These investigative measures had been carried out by an investigating judge in accordance with the Serbian Code of Criminal Procedure as in force at the material time, which had entrusted such actions to the investigating judge in criminal cases, thereby conferring a judicial character to the proceedings. Following a thorough investigation by the investigating judge, the public prosecutor had dismissed the criminal complaint, a decision which, in substance, had had the effect of an acquittal. The applicant further submitted that, had the proceedings not been discontinued, an acquittal in the form of a judgment would inevitably have followed.

17. The Court does not find it necessary to examine all of the objections raised by the Government, as the application is, in any event, inadmissible for the reasons set out below.

18. The general principles concerning the right not to be tried and punished twice for the same offence have been summarised in Mihalache v. Romania ([GC], no. 54012/10, §§ 81-116, 8 July 2019).

19. The Court reiterates that Article 4 of Protocol No. 7 is intended to prohibit the repetition of criminal proceedings which have been concluded with final effect. In that connection, it has consistently held that the discontinuance of criminal proceedings by a prosecutor does not amount to a conviction or an acquittal, and that, accordingly, Article 4 of Protocol No. 7 does not apply in such circumstances (ibid., § 96, and the cases cited therein; see also an overview of the Court’s case-law on the subject in the Decision on a request for an advisory opinion under Protocol No. 16 concerning the interpretation of Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention, request no. P16-2023-002, Supreme Court of Estonia, §§ 22-29, 19 February 2024). By contrast, only in specific and materially different circumstances, such as those in Mihalache (cited above), where the prosecutor had discontinued the proceedings while at the same time imposing a sanction of a punitive and deterrent nature, has the Court found that such decision amounted, in substance, to a “conviction” within the meaning of that provision. In that case the Court emphasised that such decision had not amounted to a mere discontinuance of proceedings, in which event Article 4 of Protocol No. 7 would not have been applicable (see Mihalache, cited above, §§ 99-101).

20. In the present case, the Court considers that, by dismissing the criminal complaint, the public prosecutor did not determine the applicant’s criminal responsibility. It is true that, at the prosecutor’s request, the applicant was questioned by an investigating judge and that further evidence was obtained. However, the mere fact that certain investigative measures were carried out by the investigating judge at the request of the public prosecutor does not, contrary to the applicant’s submissions, imply that she was acquitted following a judicial determination of her criminal responsibility. The fact that those measures were undertaken by an investigating judge, rather than by the public prosecutor, reflects the domestic system of criminal procedure in force at the material time, under which the investigation fell within the competence of the investigating judge and not the prosecutor, a system which has since been reformed. In any event, it was not the investigating judge who concluded that there had been insufficient grounds to pursue criminal proceedings, but rather it was the public prosecutor who took that decision. Lastly, unlike the situation in Mihalache, the Court further notes that no penalty was imposed by the prosecutor in the present case.

21. In the light of the foregoing, the Court considers that the public prosecutor’s decision amounted to a mere discontinuance of the proceedings. It follows that the present case falls within the scope of the Court’s well-established case law to the effect that Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention is inapplicable in such circumstances.

22. Accordingly, the present application is incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention and must be rejected pursuant to Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

For these reasons, the Court, unanimously,

Declares the application inadmissible.

Done in English and notified in writing on 1 October 2026.

Olga Chernishova

Deputy Registrar

Peeter Roosma

President

Kako smo ocenili (rizik: 5 od 100)

Ocena je dobijena mašinski prema pravilima iz metodologije. Metodologija.

Nadležnostda li akt sme da se donese u tehničkom mandatu 5 od 30 Vezivanje budućnostitrajanje, vrednost, nepovratnost 0 od 30 Procedurarok, objava, plan, period posle izbora 0 od 25 Korisnikpodaci iz registara 0 od 15
Povezani akti (8)

Izvor: pravno-informacioni-sistem.rs · Sl. glasnik 103/2026 Arhivirane kopije: 2.11.2026. U popisu od 2.11.2026.